Neuspjeh Justinijanova projekta obnove jedinstveno Rimskog Carstva

Neuspjeh Justinijanova projekta obnove jedinstveno Rimskog Carstva
Pogledaj: Ranobizantsko razdoblje – odKonstantina I do Justinijana I
                 Bizant i Arapi

Justinijan (6. st.) je imao niz planova kako bi obnovio nekadašnje Rimsko Carstvo. U prvom planu htio je smanjiti poreze te poboljšati funkcioniranje unutar sustava države.  Zaratio je s Perzijancima, Vandalskom državom u sjevernoj Africi, s Ostrogotima u Italiji te osvojio je JI Hispanije. No, bez obzira na sve te uspjehe, ideju nije uspio realizirati. Njegov as u rukavu bili su njegovi zapovjednici, no upravo u vrijeme kada su mu bili najpotrebniji, isti su ratovali na Zapadu. Kako granica sa Sasanidima još nije bila određena, vodio je defenzivni rat, a najviše je patila Sirija čija je trgovina svilom s Istoka često bilo prekidana.

Justinijan I. na mozaiku u Raveni

Stanovništvo čitavog Carstva bilo je zaluđeno religijom, imali su različita razmišljanja i bili su spremni učiniti sve onima koji je nisu prihvaćali. Među inima izbio je sukob radi različitog doživljavanja iste. Jedni su smatrali da je Krist imao dvije prirode (ljudsku i božansku), dok su drugi bili zagovaratelji božanske prirode. Monofizitizam je zagovarao i širio Eutih i njegovi su sljedbenici širili misao o jednoj Kristovoj prirodi. Oprečno njima djelovali su nestorijanci. Eutih je nametnuo svoje učenje 449. na koncilu u Efezu, no već dvije godine kasnije to je učenje na koncilu u Kalcedonu osuđeno.  Justinijan ni u tom pogledu nije uspio dosegnuti kompromis.  Na koncilu u Carigradu 553. osudio je neke nestorijanske spise te je na taj način samo otežao već nategnutu situaciju.

Zanimljive su stranke Zelenih i Plavih koje su izražavale zahtjevanja naroda. Prvobitno su bile organizacije navijača na hipodromskim utrkama, a kasnije prerastaju u stranke i gradske milicije. Interesi Zelenih bili su slični interesima činovničkog staleža i bogatih trgovaca. Uglavnom to su bili pristaše monofizitista, dok su Plavi bili okrenuti grčkorimskoj senatskoj organizaciji i pristašama pravovjerne dogme. Stranke su se kasnije ujedinili te je zajednička pobuna nazvana nika (po lozinki pobunjenika). Zahvaljujući Teodori, Justinijanovoj ženi koja ga je nagovorila da pruža otpor, pobuna je ugušena u krvi.

Justinijana je naslijedio Justin II (6. st.) koji je odbio nastaviti plaćati danak Avarima i Perzijancima. Naslijedio ga je Tiberije II (6. st.) koji je ukinuo neke poreze, napao je Perzijance te, bez obzira što je plaćao danak Avarima, zauzeli su ključnu utvrdu Sirmij (Srijemsku Mitrovicu). Njega je naslijedio Maurike (6./7. st.) koji je uspješno vodio ratove protiv Perzije. Kako su Langobardi provalili u Italiju, reformirao je sustav upravljanja na taj način što je objedinio civilnu i vojnu vlast u egzarha (vojni zapovjednik) kako bi se pokrajina lakše branila. Vojsci je smanjio plaću te im je naredio da prezime na nesigurnom i nepovoljnom području. Stoga je izbila pobuna u kojoj je on ubijen. Naslijedio ga je Foka (7. st) i tada je kriza dosegnula vrhunac. Njegovom smrću završava ranobizantska epoha. 

Ranobizantsko razdoblje – od Konstantina I do Justinijana I

Ranobizantsko razdoblje – od Konstantina I do Justinijana I

Nije jednostavno za objasniti zašto je Carstvo na Zapadu propalo, a na Istoku se uspjelo očuvati, kad je Istok također patio od zloupotrebe vlasti, teških poreza te napada barbara. Vjerojatno najveću prednost koju je Istok imao pred Zapadom jest očuvanje trgovine i gradske privrede. Grci i Sirijci su tradicionalno dobri trgovci, a njihov zemljopisni položaj dao im je monopol na trgovinu luksuznom robom. Dok se Zapad mrvio u male lokalne jedinice, gradovi na Istoku su uživali u relativnom prosperitetu. Ljudi na Istoku profitiralo je od tržišta koje im je Carstvo osiguravalo i redovitije su mogli plaćati poreze. Zato je car u Carigradu imao veće prihode i bolje je mogao plaćati vojsku, za razliku od cara u Ravenni. Geografija je na istočnom djelu Carstva također išla u prilog. Germani su mogli doći do najzabačenijeg dijela nekadašnjeg Zapadnog Rimskog Carstva, dok na Istoku to nisu mogli zbog carigradskih zidina.

Konstantinopolis

Car Konstantin je 330. godine, na mjestu gdje je već od 7. st. pr. Krista stajala nekadašnja grčka kolonija Bizantij, svečano inaugurirao novu prijestolnicu – Konstantinopol/Carigrad.

 To je grad koji se nalazi na ključnoj točki povezivanja Europe i Azije, kao i pomorskog puta iz Egejskog u Crno more. Izgrađen je na poluotoku, s jedne strane štitio ga je Zlatni Rog, a s druge strane Mramorno more i Bospor. Podignut je trostruki red zidina koji je štitio grad sve do osmanskog osvajanja, 1453. godine.

Spajanjem rimsko državnog uređenja, grčke (helenističke) kulture i kršćanstva nastaje državna tvorevina koju nazivamo Bizantskim Carstvom. Do masovnog pokrštavanja je došlo u 4. st. i tada je prijestolnica iz Rima preseljena na Bospor.

Bizant i Arapi

Bizant i Arapi

Pogledaj: Ranobizanstko razdoblje
               Neuspjeh Justinijanova projekta obnove Rimskog Carstva

Car Heraklije

U 7. stoljeću cara Foku naslijedio je Heraklije koji se trebao suočiti sa prodorom Avara, Slavena i Perzijanaca. Reformirao je društvo na taj način što je svojim vojskovođama dao vojnu i civilnu vlast jer Carstvo nije moglo sakupljati poreze te štititi Crkvu ako nema vojske. Zahvaljujući činjenici da je Heraklije posjedovao mnogo zemlje, stratezi su je davali vojnicima na uživanje, a vojnici su morali davati porez (pošto Heraklije nije imao dovoljno novaca). Kako su vojnici dobili zemlju na određenom teritoriju počeo se razvijati tematski sustav. U ratu vojnici su sazivali Boga kako bi im pomogao u bitkama stoga im je vjera bila vrlo važna. Ratovanje se smatrao svetim ratom jer ga je djelomično financirala Crkva.

Njegovo doba važno je i u kulturnom pogledu – završio je rismki, a započeo bizantski period. Ranobizantska država upotrebljavala je latinski jezik, dok je u Heraklijevo doba prevladavao grčki te je stoga preuzeo grčku titulu bazileja.

Njegovi su nasljednici bili Konstans II (7. st.), Konstantin IV (7. st.) te Justinijan II (7./8. st.). Kriza je bila tako duboka da se čak, za vrijeme Konstansa II, postavljalo pitanje dali će je Carstvo uopće preživjeti. Justinijan II je dvaput vladao. U prvoj vladavini odsječen mu je nos te je poslan u progonstvo, dok se u drugoj ponovno vratio i sjeo na prijestolje sve do njegova umorstva kada završava razdoblje Heraklijeve dinastije.

Na vlast je došao Lav III (8. st.) te je u njegovo vrijeme izbio ikonoklastički sukob koji je ponovno podijelio bizantsko društvo. Ikonoklazam je struja u Crkvi koja se protivila prikazivanju Trojstva, Krista, Bogorodice, anđela i svetaca kao i javnom i privatnom štovanju ikona (svetih slika). Umjerenija struja od ikonoklazma je ikonomahija. Upravo je Lav III bio protiv kulta ikona. Naslijedio ga je Konstantin V, pa Lav IV, pa Konstantin VI (8. st.). Konstantin VI je izgubio podršku u državi pa ga je majka Irena dala oslijepiti te je na taj način na neko vrijeme postala regentica. Na taj način završava razdoblje Izaurijske dinastije.

Irenu je naslijedio Nikefor I (9. st.) koji je poginuo u pohodu na Bugarsku državu koji su započeli sa prijetiti. Povijest Bugara počinje doseljavanjem Slavena na Balkan potkraj 6. i početkom 7. st. Bugarsko ime potječe od Bugara, turkijskog naroda koji se prvi put spominju u 5. st. Konstantin IV pokušao ih je zaustaviti ali nije uspio pa je morao sklopiti mirovni sporazum kojim im je formalno priznao pravo na zemlju između Dunava i Balkana te se obvezao plaćati danak. Bugari su se tijekom 8. i početkom 9. st. asimilirali u većinsko slavensko stanovništvo te je bugarski kan Boris I (9. st.) prihvatio bizantske političke obrasce. Njega je naslijedio sin Simeon I (9./10. st.). Tada Bugarska doživljava svoj vrhunac te stvoreno je Prvo Bugarsko Carstvo, a Simeon je postao “car Bugara”.

Mihael II (9. st.) spominje se kao rodonačelnik Amorijske dinastije. U njegovo vrijeme, a kasnije u vrijeme njegovih nasljednika Teofila (9. st.) i Mihaela III (9. st.) završava razdoblje ikonoklastičke politike jer je sinod u Carigradu odobrio štovanje svetačkih slika u crkvama. Mihael III je na zahtjev moravskog kneza Rastislava poslao Konstantina i Metoda (redovnike rodom iz Soluna) da propovjedaju kršćanstvo na slavenskom jeziku među Slavenima na Dunavu i Moravskoj.

Na prijestolje je došao Bazilije I (9. st.) koji je osnovao Makedonsku dinastiju. Za vrijeme ove dinastije Bizant proživljava zlatno doba. 

Solid s likom Bazilija I. te Konstantina i njegove žene Eudoxie Ingerine

U međuvremenu, Arapi su napadali Carstvo. Kada je na prijestolje došao car Nikefor II Foka (10. st.) uništena je arapska flota te je time obnovljena bizantska pomorska prevlast na istočnom Sredozemlju.

U 10. st. još se spominje sin Lava VI, Konstantin VII Porfirogenet koji je više bio književnik i znanstvenik negoli državnik. Kao najjači car tijekom 10. st. spominje se Bazilije II. Za vrijeme njegove vladavine izbija pobuna koju su potaknuli Barda Skler i Barda Foka, predstavnici zemljoradničke aristokracije, no pobuna je skršena. Car Bazilije II osvojio je Kraljevstvo Iberija (Gruziju) te dio Armenije, no njegov glavni cilj bila je borba protiv Samuilove države čije je središte bilo u Makedoniji, stoga su ga nazivali “Bugaroubojicom”. Njegova smrt predstavlja prekretnicu u Bizantskoj povijesti jer njegovom smrću počinje doba slabih careva. Kako nije imao muških potomaka, naslijedili su ga rođaci. U međuvremenu jačaju Turci Selđuci te je izbio sukob kod Manzikerta (1071.) u blizini jezera Van (istočna Turska) gdje je car Roman IV Diogen (11. st.) poražen i Bizantska vojska uništena. Tijekom 11. st. Bizant je proživljavao vojnu i društvenu krizu, no u kulturnom je pogledu procvjetao.

Islamska je civilizacija za vrijeme nove dinastije ABasida dosegnula vrhunac. Njezin osnivač je Abu Abas koji je tvrdio da mu je jedan od predaka Muhamedov ujak pa je na taj način zadovoljio sve one koji su smatrali da samo bliski Prorokovi rođaci smiju vladati. Abasidskim prevratom ili Abasidskom revolucijom naziva se događaj kada je Omejadski kalif poražen od strane Abu Abasa (750.). Prijestolnica je iz Damaska preseljena u Bagdad. Abu Abas je pobio je sve članove dinastije Omejade, osim Abd al-Rahmana koji je pobjegao u Španjolsku gdje je osnovao samostalni kalifat. Vrhunac Abasida predstavlja vladavina Haruna al-Rašida (8./9. st.).

Trijumf Abasida označio je kraj nadmoći Arapa u kalifatu i od tada svi muslimani postaju jednaki.

Babič Branko

rođen u Dolini kraj Trsta 18. 10. 1912., bio je rezervni potpukovnik JNA. Zbog antifašističke djelatnosti emigrirao je 1930. iz Italije u Jugoslaviju. Član KPJ od 1935. godine. Kao član oblasnog Vojnog komiteta sudjelovao je u pripremi ustanka u Bosanskoj krajini. Kasnije prelazi u Sloveniju na dužnost p. komesara 30. divizije, zamjenik je p. komesara 3. operativne zone Slovenije i 9. korpusa. Također je određeno vrijeme bio na funkciji potpredsjednika Pokrajinskog NOO za Slovensko primorje. Poslije Drugog svjetskog rata vrši razne dužnosti u državnoj upravi, a bio je i član CK SK Slovenije. Odlikovan je OZN sa zlatnom zvijezdom, OBJ sa zlatnim vijencem itd.

Obitelj Keglević

Stara hrvatska plemićka obitelj Keglević od Bužima pred turskom najezdom morala je napustiti svoje posjede u Bosni u okolici Bihaća da bi konačno našli svoje stalno boravište u Hrvatskom zagorju. Posjede u Bosni morao je napustiti Petar Keglević 1521.g. da bi 1523.g. kupio kostelsko i krapinsko vlastelinstvo.

Grb obitelji Keglević

Plemićki grb obitelji Keglević sačuvan je na pečatima isprava, na dovratku dvorca Gorica, a na istom mjestu nalazi se i poluoštećeni grb iznad glavnog ulaza. Na dvije trećine gornjeg štita su dva zlatna, okrunjena i ustobočena lava koji na plavoj podlozi drže srebrni mač sa zlatnom krunom. Na donjoj trećini naizmjenično su poredane tri crvene i dvije srebrne vodoravne linije.

Petar II. Keglević, rodio se između 1476. - 1479.godine. Bio je jajački ban od 1520. do 1537.g. i ban Hrvatske od 1537. do 1542.godine. 1523.g. Keglević je gospodar Čaklovca, grada na Psunju, u istočnom dijelu Križevačke županije te drži u svojim rukama i grad Podvršje u Požeškoj županiji, a založio mu ga biogradski ban Franjo Hedervari. 1523.g. Petar Keglević kupuje Krapinu i Kostel i pretvara ga u stalno prebivališe obitelji Keglević. 1540.g., kad je njegova kći Ana udana za gašpara Ernušta, posjednika Međimurja, Đurđevca, Prodaviće i Koprivnice, ostala udovica, zauzeo je Petar Keglević i cijelo Međimurje i ostale Ernuštove posjede, tvrdeći da je njegova kći ostala trudna, a pokojni zet da ga je imenovao tutorom žene i djeteta. Kad se sve ovo pokazalo lažnim, Ferdinand je skinuo Petra s banske časti, a sabor u Požunu 9. studenog 1542. osudio ga je kao nevjernika na "gubitak života i posjeda" dok ne vrati sva Ernuštova imanja. Da stvar bude za Petra Keglevića još gora, kralj je imenovao novim banom Nikolu Zrinskog.

Zrinski je Keglevića 1546.g. doista i zarobio zajedno s dvojicom sinova, te ga predao u kraljeve ruke. Tek kad su Keglevići vratili sve Ernuštove posjede, Ferdinand im je vratio njihovo nasljeđe i kupljene gradove te je oprostio krivicu starom Petru. Petar Keglević je umro vjerojatno 1554.g. u Kostelu ili u Krapini i sahranjen je u župnoj crkvi u Pregradi. Nadgrobna ploča bez natpisa, uzidana u svetište današnje župne crkve, može se odnositi samo na Petra Keglevića.

Od njegovih devetero djece, Juraj, Ivan, Gašpar i Ana su umrli prije njega. Franjo je bio opat u Topuskom. Umro je 1558.g. za Nikolu se ne zna gdje je živo i kada je umro, a Petar je poginuo u bitci s Turcima 1566.g. Tako su ostali nasljednici Petra Keglevića, Šimun i Matej. Matej je umro bez potomstva oko 1584.g. te je sva njegova dobra naslijedio Šimun, odnosno njegova djeca jer je Šimun umro već 1579.g. Njegova nadgrobna ploča nalazi se danas u pregradskoj župnoj crkvi ispod nadgrobne ploče njegova oca. Podigla ju je Šimunova druga žena Magdalena Petho.

Šimun Keglević je sa Magdalenom imao petero djece: Ivana, Petra, Juraja, Franju i Anu. Nakon Šimunove smrti 1579.g. majka je najveći dio posjeda dala Ani, na što prosvjeduju sinovi pred Zagrebačkim Kaptolom protiv razdiobe imanja kako ga je njihova mati uredila na štetu sinova. Ivan se oženio 1598.g. Suzanom Bay. Iz tog braka rodili su se Franjo i Ana Marija. Umro je 1619.g. Drugi Šimunov sin Petar poginuo je u bitci kod Cernika 1602.g., a Franju su 1594. zarobili Turci te se i poturčio.

Juraj, treći sin Šimuna Keglevića, vršio je službu podbana Hrvatske, a istakao se kao vojni zapovjednik i komadant hrvatske vojske. Oženio se Katarinom Istvanffy s kojom je imao četiri sina: Nikolu, Petra, Sigismunda i Stjepana. Oporučno je odredio da Sigismund i Stjepan idu u škole, a Nikola i Petar da preuzmu vlastelinstvo. Od sinova Jurja Keglevića Sigismund je imao samo žensku djecu, a Stjepan poslije razvrgnuća svoga braka s Marijanom Erdödy nije imao djece. Nastavljači loze Keglevića su ostali Nikola i Petar, koji diobom postaju začetnici; Nikola ugarske, a Petar hrvatske loze Keglevića. Petar se oženio Margaretom Gereczy 1625.g. Njegov sin Petar je umro još kao djete, Ivan je postao pavlin, a Katarina klarisa u Zagrebu, dok je Eva ušla u samostan uršulinki u Bratislavi. Najstariji sin Ladislav oženio se Rožinom Ratkaj 1656.g. i bio je nasljednik cjelokupnih posjeda. Kći Judita je postala redovnica, Marija Tereza se udala za grofa Jurja Seczyja, a Petar ga je naslijedio. Na nekim mjestima se spominje Tomaš Keglević, a to je vjerojatno drugo Petrovo ime ili njegov nadimak.

Grafika starog grada Kostela iz 1939. godine

Već u to vrijeme Kostel je zapušten, a njegovu vlastelinstvu Keglevići su podigli gradove Goricu, Dubravu i Bežanec. Dubrava je pripala potomcima Nikole Keglevića, začetnika mađarske loze, a Gorica i Bežanec Petrovim potomcima.

Petar (1660.-1724.) imao je sinove Ladislava i Aleksandra, te kćer Kristinu. Ona se udala za Josipa Ratkaja. Ladislavova loza se izgubila već u drugom koljenu. Njegov sin Petar (1722.- 1749.) imao je dvije kćeri te se njihovom udajom izgubila loza. Aleksandar (1706.- 1750.) se oženio Teodorom Petazzi. Njegova kći Ivana udala se za Ivana Chamarrea, a sin Julije imao je s Anom Petezzy sina Petra koji je umro kao dijete. Drugi Aleksandrov sin, Josip, iz braka s Rozalijom Thauszy imao je Tomu (1769.- 1850.). Njega je naslijedio Samuel (1812.-1882.) koji se oženio s Emiliom Collenbach. Iza Samuelove smrti njegov sin Oskar prodaje sva Keglevićeva imanja zakupniku Antunu Kaučiću. Tako Keglevići odlaze iz Pregrade, a s Oskarom je izumrla cijela loza nekoć moćnih Keglevića.

Bežanec je kupio austrijski poslanik u Carigradu, barun Franjo Ottenfels-Gschwind i njegovi su ga potomci uživali sve do II. svjetskog rata. Dubrava je pripala ženidbom grofovima Limburg-Stirum, da bi kasnije bila vlasništvo Oršića, a potom Kuhtića.

Izvor: http://www.pregrada.hr/1_opregradi_kostel.php

Akindžije

Akindžije

Akindžije - naziv za neredovitu konjicu Osmanlija. Do Orhana (1326. - 1362.) bila je njihova jedina oružana snaga. U osmanlijskoj ekspanziji u Europi, veliki upadi akindžija u susjedna protivnička područja, daleko ispred operativne vojske, nazivali su se Akin. Akini su izvođeni zbog pljačke, pustošenja, paljenja naselja, odvođenja roblja i slabljenja otporne moći stanovništva na teritoriji planiranoj za osvajanje, što je trebalo olakšati buduće operacije redovnih osmanlijskih trupa. Akinom je s jednog područja zapovijedao zapovjednik akindžija. Ako u upadu nisu sudjelovale sve akindžije jedna oblasti sa svojim zapovjednicima, već samo odred od 100 ili više akindžija, takav upad naziva se haramiluk, a ako ih je u akciji sudjelovalo manje od 100 - četa. Pripreme su trajale nekoliko dana do nekoliko tjedana. Izvođeni su iznenadno i munjevito. Dolaskom na cilj, odred bi se raspršio u više pravaca i izvršavao zadatak. Poslije akcije, akindžije su se vraćale. Oni su bili strah i trepet u kršćanskim zemljama jugoistočne Europe. 

Akademska legija

Akademska legija oružana je organizacija studenata Bečkog sveučilišta, osnovana 1848. u toku revolucije. Trebao se održati red u suradnji sa Građanskom gardom, ali kada je došlo do nemira pridružila se radnicima. Vlada ju je uzaludno pokušavala reformirati. Kada je 6. listopada izbio otvoreni ustanak, legija se na strani revolucije borila protiv carskih trupa. Pošto je ustanak svladan, legija je razoružana i reformirana.