Neuspjeh Justinijanova projekta obnove jedinstveno Rimskog Carstva


Neuspjeh Justinijanova projekta obnove jedinstveno Rimskog Carstva
Pogledaj: Ranobizantsko razdoblje – odKonstantina I do Justinijana I
                 Bizant i Arapi
Justinijan (6. st.) je imao niz planova kako bi obnovio nekadašnje Rimsko Carstvo. U prvom planu htio je smanjiti poreze te poboljšati funkcioniranje unutar sustava države.  Zaratio je s Perzijancima, Vandalskom državom u sjevernoj Africi, s Ostrogotima u Italiji te osvojio je JI Hispanije. No, bez obzira na sve te uspjehe, ideju nije uspio realizirati. Njegov as u rukavu bili su njegovi zapovjednici, no upravo u vrijeme kada su mu bili najpotrebniji, isti su ratovali na Zapadu. Kako granica sa Sasanidima još nije bila određena, vodio je defenzivni rat, a najviše je patila Sirija čija je trgovina svilom s Istoka često bilo prekidana.
Justinijan I. na mozaiku u Raveni
Stanovništvo čitavog Carstva bilo je zaluđeno religijom, imali su različita razmišljanja i bili su spremni učiniti sve onima koji je nisu prihvaćali. Među inima izbio je sukob radi različitog doživljavanja iste. Jedni su smatrali da je Krist imao dvije prirode (ljudsku i božansku), dok su drugi bili zagovaratelji božanske prirode. Monofizitizam je zagovarao i širio Eutih i njegovi su sljedbenici širili misao o jednoj Kristovoj prirodi. Oprečno njima djelovali su nestorijanci. Eutih je nametnuo svoje učenje 449. na koncilu u Efezu, no već dvije godine kasnije to je učenje na koncilu u Kalcedonu osuđeno.  Justinijan ni u tom pogledu nije uspio dosegnuti kompromis.  Na koncilu u Carigradu 553. osudio je neke nestorijanske spise te je na taj način samo otežao već nategnutu situaciju.
Zanimljive su stranke Zelenih i Plavih koje su izražavale zahtjevanja naroda. Prvobitno su bile organizacije navijača na hipodromskim utrkama, a kasnije prerastaju u stranke i gradske milicije. Interesi Zelenih bili su slični interesima činovničkog staleža i bogatih trgovaca. Uglavnom to su bili pristaše monofizitista, dok su Plavi bili okrenuti grčkorimskoj senatskoj organizaciji i pristašama pravovjerne dogme. Stranke su se kasnije ujedinili te je zajednička pobuna nazvana nika (po lozinki pobunjenika). Zahvaljujući Teodori, Justinijanovoj ženi koja ga je nagovorila da pruža otpor, pobuna je ugušena u krvi.
Justinijana je naslijedio Justin II (6. st.) koji je odbio nastaviti plaćati danak Avarima i Perzijancima. Naslijedio ga je Tiberije II (6. st.) koji je ukinuo neke poreze, napao je Perzijance te, bez obzira što je plaćao danak Avarima, zauzeli su ključnu utvrdu Sirmij (Srijemsku Mitrovicu). Njega je naslijedio Maurike (6./7. st.) koji je uspješno vodio ratove protiv Perzije. Kako su Langobardi provalili u Italiju, reformirao je sustav upravljanja na taj način što je objedinio civilnu i vojnu vlast u egzarha (vojni zapovjednik) kako bi se pokrajina lakše branila. Vojsci je smanjio plaću te im je naredio da prezime na nesigurnom i nepovoljnom području. Stoga je izbila pobuna u kojoj je on ubijen. Naslijedio ga je Foka (7. st) i tada je kriza dosegnula vrhunac. Njegovom smrću završava ranobizantska epoha.