Bizant i Arapi


Bizant i Arapi

 Pogledaj: Ranobizanstko razdoblje
               Neuspjeh Justinijanova projekta obnove Rimskog Carstva
Car Heraklije
U 7. stoljeću cara Foku naslijedio je Heraklije koji se trebao suočiti sa prodorom Avara, Slavena i Perzijanaca. Reformirao je društvo na taj način što je svojim vojskovođama dao vojnu i civilnu vlast jer Carstvo nije moglo sakupljati poreze te štititi Crkvu ako nema vojske. Zahvaljujući činjenici da je Heraklije posjedovao mnogo zemlje, stratezi su je davali vojnicima na uživanje, a vojnici su morali davati porez (pošto Heraklije nije imao dovoljno novaca). Kako su vojnici dobili zemlju na određenom teritoriju počeo se razvijati tematski sustav. U ratu vojnici su sazivali Boga kako bi im pomogao u bitkama stoga im je vjera bila vrlo važna. Ratovanje se smatrao svetim ratom jer ga je djelomično financirala Crkva.
Njegovo doba važno je i u kulturnom pogledu – završio je rismki, a započeo bizantski period. Ranobizantska država upotrebljavala je latinski jezik, dok je u Heraklijevo doba prevladavao grčki te je stoga preuzeo grčku titulu bazileja.
Njegovi su nasljednici bili Konstans II (7. st.), Konstantin IV (7. st.) te Justinijan II (7./8. st.). Kriza je bila tako duboka da se čak, za vrijeme Konstansa II, postavljalo pitanje dali će je Carstvo uopće preživjeti. Justinijan II je dvaput vladao. U prvoj vladavini odsječen mu je nos te je poslan u progonstvo, dok se u drugoj ponovno vratio i sjeo na prijestolje sve do njegova umorstva kada završava razdoblje Heraklijeve dinastije.
Na vlast je došao Lav III (8. st.) te je u njegovo vrijeme izbio ikonoklastički sukob koji je ponovno podijelio bizantsko društvo. Ikonoklazam je struja u Crkvi koja se protivila prikazivanju Trojstva, Krista, Bogorodice, anđela i svetaca kao i javnom i privatnom štovanju ikona (svetih slika). Umjerenija struja od ikonoklazma je ikonomahija. Upravo je Lav III bio protiv kulta ikona. Naslijedio ga je Konstantin V, pa Lav IV, pa Konstantin VI (8. st.). Konstantin VI je izgubio podršku u državi pa ga je majka Irena dala oslijepiti te je na taj način na neko vrijeme postala regentica. Na taj način završava razdoblje Izaurijske dinastije.
Irenu je naslijedio Nikefor I (9. st.) koji je poginuo u pohodu na Bugarsku državu koji su započeli sa prijetiti. Povijest Bugara počinje doseljavanjem Slavena na Balkan potkraj 6. i početkom 7. st. Bugarsko ime potječe od Bugara, turkijskog naroda koji se prvi put spominju u 5. st. Konstantin IV pokušao ih je zaustaviti ali nije uspio pa je morao sklopiti mirovni sporazum kojim im je formalno priznao pravo na zemlju između Dunava i Balkana te se obvezao plaćati danak. Bugari su se tijekom 8. i početkom 9. st. asimilirali u većinsko slavensko stanovništvo te je bugarski kan Boris I (9. st.) prihvatio bizantske političke obrasce. Njega je naslijedio sin Simeon I (9./10. st.). Tada Bugarska doživljava svoj vrhunac te stvoreno je Prvo Bugarsko Carstvo, a Simeon je postao “car Bugara”.
Mihael II (9. st.) spominje se kao rodonačelnik Amorijske dinastije. U njegovo vrijeme, a kasnije u vrijeme njegovih nasljednika Teofila (9. st.) i Mihaela III (9. st.) završava razdoblje ikonoklastičke politike jer je sinod u Carigradu odobrio štovanje svetačkih slika u crkvama. Mihael III je na zahtjev moravskog kneza Rastislava poslao Konstantina i Metoda (redovnike rodom iz Soluna) da propovjedaju kršćanstvo na slavenskom jeziku među Slavenima na Dunavu i Moravskoj.
Na prijestolje je došao Bazilije I (9. st.) koji je osnovao Makedonsku dinastiju. Za vrijeme ove dinastije Bizant proživljava zlatno doba. 
Solid s likom Bazilija I. te Konstantina i njegove žene Eudoxie Ingerine

U međuvremenu, Arapi su napadali Carstvo. Kada je na prijestolje došao car Nikefor II Foka (10. st.) uništena je arapska flota te je time obnovljena bizantska pomorska prevlast na istočnom Sredozemlju.
U 10. st. još se spominje sin Lava VI, Konstantin VII Porfirogenet koji je više bio književnik i znanstvenik negoli državnik. Kao najjači car tijekom 10. st. spominje se Bazilije II. Za vrijeme njegove vladavine izbija pobuna koju su potaknuli Barda Skler i Barda Foka, predstavnici zemljoradničke aristokracije, no pobuna je skršena. Car Bazilije II osvojio je Kraljevstvo Iberija (Gruziju) te dio Armenije, no njegov glavni cilj bila je borba protiv Samuilove države čije je središte bilo u Makedoniji, stoga su ga nazivali “Bugaroubojicom”. Njegova smrt predstavlja prekretnicu u Bizantskoj povijesti jer njegovom smrću počinje doba slabih careva. Kako nije imao muških potomaka, naslijedili su ga rođaci. U međuvremenu jačaju Turci Selđuci te je izbio sukob kod Manzikerta (1071.) u blizini jezera Van (istočna Turska) gdje je car Roman IV Diogen (11. st.) poražen i Bizantska vojska uništena. Tijekom 11. st. Bizant je proživljavao vojnu i društvenu krizu, no u kulturnom je pogledu procvjetao.
Islamska je civilizacija za vrijeme nove dinastije ABasida dosegnula vrhunac. Njezin osnivač je Abu Abas koji je tvrdio da mu je jedan od predaka Muhamedov ujak pa je na taj način zadovoljio sve one koji su smatrali da samo bliski Prorokovi rođaci smiju vladati. Abasidskim prevratom ili Abasidskom revolucijom naziva se događaj kada je Omejadski kalif poražen od strane Abu Abasa (750.). Prijestolnica je iz Damaska preseljena u Bagdad. Abu Abas je pobio je sve članove dinastije Omejade, osim Abd al-Rahmana koji je pobjegao u Španjolsku gdje je osnovao samostalni kalifat. Vrhunac Abasida predstavlja vladavina Haruna al-Rašida (8./9. st.).
Trijumf Abasida označio je kraj nadmoći Arapa u kalifatu i od tada svi muslimani postaju jednaki.