Dwight David Eisenhower (1890. - 1969.), general i predsjednik SAD-a. Vojnu akademiju u West Pointu završio je 1915. Kratko vrijeme služio u Nacionalnoj gardi, a zatim kao nastavnik u činovničkim školama. U zoni Panamskog kanala proveo je skoro tri godine. Završio je 1926. Zapovjednu i Generalštabnu školu u Fort Leavenworthu kao prvi u rangu. Od 1926. do 1935. bio je na raznim dužnostima u visokim vojnim ustanovama. U međuvremenu završio je Ratnu školu kopnene vojske (1928.) i Industrijsku školu kopnene vojske (1932.). Od 1935. do 1940. bio je na Filipinima specijalni pomoćnik generala Mekartura. Zalagao se za jačanje i razvoj oklopnih i zrakoplovnih snaga. Po povratku u SAD zapovijedao je pukom, bio načelnik štaba divizije i korpusa, i od lipnja 1941. načelnik Štaba 3. armije. Načelnik Operativnog odjeljenja i pomoćnik načelnika Generalštaba postao je 16. veljače 1942. Na tim dužnostima sudjelovao je u razradi strategijskih planova za vođenje rata, naročito na Pacifiku.
Od kraja lipnja 1942. zapovjednik je američkih snaga na europskom ratištu sa sjedištem u Londonu. Zastupao je gledište da Drugi front u zapadnoj Europi treba otvoriti najkasnije 1943. Nije se slagao sa mišljenjem da se masovnim bombardiranjem Njemačke iz zraka, pomorskom blokadom i pomaganjem pokreta otpora u okupiranoj Europi može slomiti njemački ratni potencijal, nego da se rješenje rata može postići samo intervencijom kopnene vojske na europskom kontinentu.
Pod njegovim rukovodstvom iskrcali su se Anglo-Amerikanci u sjevernoj Africi u studenom 1942. i do svibnja 1943. uništili snage Osovine u Tunisu. Pod njegovim zapovjedništvom su savezničke snage, od lipnja do prosinca 1943. oslobodile Siciliju i južnu Italiju i prinudile na kapitulaciju talijanske oružane snage.
Na Drugoj konferenciji u Kairu, u prosincu 1943., određen je za vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga za invaziju zapadne Europe. U pripremama i samim operacijama na zapadnoeuropskom ratištu odigrao je značajnu ulogu u usklađivanju međusavezničkih odnosa unutar oružanih snaga kojima je zapovijedao.Odlučno je zastupao tezu da se napori saveznika koncentriraju u zapadnoj Europi. Polazeći od uvjerenja da čitav anglo-američki pothvat zavisi od uspjeha desanta u Francuskoj, suprotstavio se tendenciji rasplinjavanja u južnoj Francuskoj za račun akcije u Italiji. Uporno se zalagao da se prilikom desanta u Normandiji angažiraju što jače snage i sredstva, i da se za podršku kopnenih snaga upotrebi i strategijska avijacija. Zastupao je koncepciju da tehnička sredstva, naročito oklopne jedinice, treba prvenstveno upotrebljavati za povećanje brzine, zamaha i snage upravljanja. Pošto su razbijene njemačke snage u Normandiji i južnoj Francuskoj, provodio je energične ofenzivne operacije na širokom frontu sve do njemačke kapitulacije, sa osnovnim ciljem da se unište Hitlerove armije.
Po završetku rata bio je zapovjednik američkih okupacijskih snaga u Njemačkoj, a od 20. studenog 1945. do 7. veljače 1948. načelnik Generalštaba kopnene vojske. Do kraja 1950. bio je predsjednik Columbia sveučilišta, a zatim zapovjednik NATO-a. Polovicom 1952. povukao se iz aktivne vojničke službe.
Za predsjednika SAD izabran je na republikanskoj listi na izborima 4. studenog 1952., a po drugi put 6. studenog 1956. Svoje ratno iskustvo opisao je u knjigama Rat za oslobođenje Europe i Od invazije do pobjede.