Ađutant

Ađutant naziv je časnika dodijeljen višim vojnim zapovjednicima za obavljanje osobnih poslova, ili organ štaba koji se stvara o općim administrativnim i osobnim poslovima i kontroli službe u jedinicima. Šefovima država, vladarima, a negdje i članovima dinastija dodjeljuju se jedan ili više ađutanta, koji odgovaraju za njihovo osobno osiguranje. U francuskoj armiji ađutant je i dočasnički čin. 
Iako je sam naziv novijeg datuma (s kraja XVIII. stoljeća), lica koja su obavljala ađutantske dužnosti postojala su još u starom vijeku gotovo u svim zemljama. U antičkoj Grčkoj, npr., viši zapovjednici imaju uz sebe posebne osobe za obavljanje ađutantskih poslova. U neposrednoj pratnji rimskih vojskovođa i namjesnika bilo je, također, mladih ljudi - dobrovoljaca iz privilegiranih obitelji, koji su, pored svojih patrona, učili vojnički zanat, a usporedno obavljali razne administrativne i druge zadatke. Slične osobe postoje i kasnije, u srednjem vijeku, ali, pretežno, na dvorovima. Organizacija upravljanja je u tom vremenu nerazvijena, a stožeri su brojali samo nekoliko ljudi. Tek pojavom najamničkih armija, u XV. i XVI. stoljeća, prvi put se ustanovljuju ustrojbene dužnosti za obavljanje ađutantskih poslova. Krajem XVI. st. u francuskoj vojsci prvi put se javljaju nazivi aide major i aide-de-camp; prvi je označavao najstarijeg kapetana u puku, a drugi je odgovarao za raspoređivanje trupa u logorima.Oba su podčinjeni posebnom starješini, koji je pomagao upravitelju u organizaciji. Funkcija aide major zadržana je kasnije za trupne ađutante, a aide-de-camp za osobne ađutante viših starješina. Taj naziv preuzimaju u XVIII. st. armije V. Britanije i SAD, i zadržavaju ga do danas. Poslije revolucije 1790., u sastavu francuske vojske formira se i tzv. korpus generalnih ađutanta, od 17 pukovnika i 13 potpukovnika, ali su već 1797. oni zamijenjeni tzv. ađutant zapovjednicima, što je bio naziv za načelnike stožernih divizija, odnosno za pomoćnike načelnika stožernog korpusa. Kad je 1818. stvoren korpus stožernih časnika, funkcije ađutanta zadržane su samo u nižim jedinicama, u garnizonima, i kao dočasni čin.
Iz Francuske je funkcija i naziv ađutant ubrzo prenijeta i u neke druge europske zemlje. Krajem XVII. st. ađutanti postoje i u vojskama Prusije, Brandenburga i Austrije, a u ruskoj vojsci uvodi ih Petar I. Veliki jer su do tada funckije istih obavljali jesauli, sinovi bogatih i poznatih vojvoda. Funkcije koje su obavljali u njemačkoj i austrijskoj vojsci nisu se bitno razlikovale od francuskih. Njihove dužnosti propisuje 1729. u austrijskoj vojsci L. Kevenhiler, kasnije austrijski maršal, a 1769. i Marija Terezija, tzv. Pravilom za generale, u kojem predviđa da svaki general ima ađutant i određuje zadatke tzv. krilnih ađutanata. 
Pojavom generalštaba ađutanti postepeno gube operativnu funkciju. U francuskoj vojsci ađutant-zapovjednike zamjenjuju generalštabni časnik čina pukovnika, a u Prusiji, i kasnije u Njemačkoj, u njihovoj nadležnosti ostaju administrativni poslovi. U vojskama V. Britanije i SAD ađutantska služba prerasta u personalnu strukturu, sa znatno širim kompetencijama nego u drugim zemljama. Generalni ađutant bio je drugi član Vojnog saveza britanskih oružanih snaga. On je na čelu uprave u Ministarstvu rata i odgovoran za cjelokupnu personalnu politiku. 
Institucija ađutanta postojala je i u srpskoj vojsci. Prvi ađutanti srpske vojske uvedeni su 1836. u komandama oblasti, a 1839. postoje i u Glavnom štabu garnizonske vojske. U JNA funkcija ađutanta postojala je od 1945. do 1949. u zapovjedništvima pukovnija i divizija. Ađutanti su obavljali opće uredske i administrativne poslove.
U ratnoj mornarici, ađutant je naziv za pomorskog časnika nižeg čina odgovornog za stožerne uredske poslove, pomorski ceremonijal i protokol, a istovremeno on je i osobni tajnik časnika.