Aerodinamični tunel

Aerodinamični zračni tunel
Aerodinamični tunel - Postrojenje u kojem se umjetno stvara ravnomjerno zračno strujanje radi određivanja aerodinamičnih svojstava modela zrakoplovstva ili njihovih dijelova. Prvo takvo postrojenje sagradio je 1871. Francis Wenham u Londonu. Kod drugog, poboljšanog tunela, koji je 1884. sagradio Horatio Frederick Philips zrak je istjecao iz rezervoara u kojem se nalazio u sabijenom stanju.  Počevši od 1890. upotrebljava se ventilator za stvaranje umjetnog zračnog strujanja. Kod prvih tunela ispitivanje se vršilo stavljanjem ventilatora ispred modela. Kasnije je ventilator postavljen iza modela tako da se ispitivanje vršilo u zračnoj struji koja je usisavana kroz radni prostor tunela, čime se dobivala ravnomjerna raspodjela brzine strujanja. Francuski inženjer Alexandre-Gustave Eiffel prvi je 1909. primijenio kolektor i difuzor, koji predstavljaju osnovne sastavne dijelove suvremenih tunela. Aerodinamična svojstva suvremenih zrakopolova i njihovih dijelova procjenjuju se danas na osnovu podataka dobivenih ispitivanjem u aerodinamičnom tunelu. Sile koje se stvaraju, prenose se preko aerodinamične vage na uređaju za mjerenje. 
Postoje otvoreni (bez povratnog strujanja) i povratni (s povratnim strujanjem) aerodinamični tuneli. Prvi primaju zrak iz atmosfere i izbacuju ga vani, a u drugima taj isti zrak neprestano kruži kroz tunel.